S vremena na vrijeme često uhvatim sebe razmišljajući o budućnosti. Riječ od 9 slova koja ima tako kratak rok trajanja. To čudno vrijeme koje provedemo jedva čekajući da se dogodi. Iščekivanje novih prilika i događaja usko vezani za nas osobno. Pomalo sebično, zar ne? U mojim godinama mladi se boje za sutrašnju misteriju pa se okreću i još uvijek žive u prošlosti, misleći da je to već poznato utočište. Svi ljudi različito zamišljaju budućnost, za neke je dobra, vesela i radosna, a za druge tužna i bolna.
Ja uvijek biram da idem u susret. Čekanje mi djeluje kao gubljenje bitke u kojoj se nisam borila. Preda mnom je moja budućnost, nejasna, ali stvarna, a iza mene samo uspomene. Ostvarujući svoje želje i ciljeve ponekad moram skrenuti s već utabanog puta na neke nove životne staze. No, prije skretanja i lova na velike želje i ciljeve trebamo se zapitati, možda, da li nas to čini sretnima ili se ponašamo sebično trčeći za osobnim snovima? U rasponu između prošlosti i budućnosti, ostaje nam sada. Ako se sada trgnemo i čeznemo za nečim u što duboko vjerujemo, možda nam se budućnost promijeni, kao što sam ja tamnu odjeću zamijenila s bojama. Ne znam još uvijek odgovore, ali ako počnem danas pričati priču kakvu želim živjeti, vidjet ću kreaciju na djelu.
Tenisice koje nosim su nastale 1980-tih, tj., u prošlosti. Navedene kao tenisice za košarku koje se nisu našle u skupini Adidasovih popularnih tenisica. Međutim, s novom i unaprijeđenom tehnologijom Tubular tenisice inspirirane kotačima automobila, unikatne su na svoj način i definitivno su ispred svog vremena. Dokazuju da ma koliko god prošlost izgledala tmurna i loša, možemo sadašnjost i budućnost napraviti onakvom kakvom zaista želimo. Jer čak i najmanja stvar vam može promijeniti život. U trenutku se može desiti nešto neočekivano što vas šalje na put o kojem niste sanjali, u budućnost koju ne možete ni zamisliti.
#myfutureisbright,
Mimi
